|
Doseljavanje stanovnika sela Štivor veže se za 1892. godinu. Tadašnje austrijske vlasti naselile su područje prnjavorske opštine sa italijanskim stanovnicima iz Tirola, sjeveroistočno od Garda jezera u Italiji. Naseliše ih u nekoliko sela naše opštine, Štrpce, Palačkovce, Šereg a jedan dio i u selu Mahovljani kod Laktaša. Život novih stanovnika bio je težak jer nisu razumjeli jezik ljudi na područje gdje su doseljeni a i međusobna komunikacija bila je teška jer su živjeli daleko jedni od drugih.
Tirolci su se prvih nekoliko godina mučili i radili na poljima a jedva su čekali da se nađu i međusobno porazgovaraju jer komunikacije sa lokalnim stanovništvom zbog jezične barijere nije ni bilo.Iz tog perioda doseljavanja postoji nekoliko anegdota a jedna od njih je bila: Sretnu se na krsnoj slavi kumovi iz Ilove i Štrbaca. Ovaj iz Ilove čuo da tamo ima nekih novih ljudi pa upita: "Jeli kume, kako ti nove komšije, kakvi su ko ljudi?" A kum podigne glavu, pa važno da ga svi čuju reče: "Čuješ kume, vidio sam neki dan, kod jednog brke šeširdžije, dragi moj, žena mu peče kolače i kruh u šporetu a djeca leže na krevetu. Miriše cijela avlija, znaš, oni fini kolači što no ih zovu štrudla, kume moj, a gospoda geometri onakve donose sebi za užinu kad mjere zemlju, dolje za put prema Derventi. A ta pogača kolika im je, sva se nadigla i mekana, nije ko ovaj naš kuruznjak, jadan i tvrd." 
Ovi detalji svakako govore o stepenu kvalitetnog životnog standarda novih doseljenika u bosanske krajeve i njihovih navika koje su imali i donijeli sa sobom, od onog kojeg su zatekli u novom zavičaju. A zatekli su bosansku kuće sa ognjištem na sredini kuće, bez namještaja, bez kreveta i ormara, bez stropova i podova, zidane čerpićem i zakovane daskama. Kuhalo se na verigama a kruh se pekao pod sačem. Jelo se drvenom kašikom iz drvenih posuda (čanak).
Težak život novih doseljenika natjerao je neke da se počnu osipati u potrazi za novim prebivalištem. Austrijske vlasti su to uskoro primjetile te ih odlučiše prikupiti i naseliti na jednom mjestu. Neki su ipak otišli i do okoline Doboja (jedna familija Del Sasso), Maglaja (familija Osti) a ima naznaka i u okolini Gračanice.
Isti problem vlasti su imale i sa drugim naseljenim stanovnicima prnjavorske opštine. Česi su smješteni na Maćino brdo, poljaci u Lišnju, ukrajinci u Hrvaćanima i G. Mravici a Talijani u Tabak Ilovi (ime je po begu Tabakovicu čiji je to bio posjed). U Tabak Ilovi uz šumski put isparcelisano je po 60 dunuma za svako domaćinstvo, sa jedne i sa druge strane puta, u bukovoj šumi (čiji su se panjevi mogli naći i do pedesetih godina prošlog stoljeća).
"Evo vam zemlja pa krčite i orite" rekoše gospoda iz vlasti, sve uredno upisaše u knjige i odoše. Kazivanja daju procijeniti da je to bilo oko 1895, 1896. godine. Vrijedni ljudi prionuše na posao, neko siječe, neko pali šumu, grade se kućice i štale, raste selo duž puta ali primakla se i zima. Tada utvrdiše da selo nema dovoljno zaliha hrane da se prezimi jer to ljeto se nije moglo dovoljno poorati, tek se krčilo a malo obradive površine dadoše rod ali premalo. Strah od gladi i zime natjera ih da pozovu vlast u pomoć.
Odlučeno je da se selo obskrbi za zimu. Svaka kuća dobila je kravu i jednog vola, dvije vreće žita i sjemena raznih vrsta. Bilo je tu i vojničkog špeka i svinjske masti, sušene morske ribe, graha, krompira, pšenice, raži, zobi i sadnica voća i vinove loze. Tako se napunila zimnica za svaku kuću sa svim potrepštinama. A vlast ko vlast reče: "Sada ste namireni, dali smo vam sve za novi početak, vi ste sada stivare".
 Na papirima za svaku kuću (familiju), pored popisa dobivenih stvari i imena glave familije, pisalo je upadno "stivare" ili " stivato". Izgovor ovih riječi zvučale su iz usta autrijskih činovnika koji su znali italijanski a govorili njemački jezik kao štivare ili štivato te je najvjerovatnije tako i nastalo ime sela, koje danas izgovaramo kao Štivor. Inače riječ stivato na italijanskom jeziku znači snabdjeveno, namireno do kraja, do vrha.
Postoji i jedno drugo tumačenje o nastanku imena sela Štivor, a ima toponimsko obilježje. Naime, u Tirolu, području sa kojeg su doseljeni stanovnici Štivora uzdiže se planina Monte Stivo (2.045m), u ono doba vjerovatno šumovita i puna divljači. Svakako da se čuvala stoka po tim šumama, išlo po drva za zimski ogrev i eto sličnosti sa bukovom šumom koju su zatekli u Bosni. I nije čudno da su novom području dali ime ono koje su ostavili u Tirolu.
 Danas je Štivor jedno od najljepših sela naše opštine a ujedno i ponos našeg kraja i cijele Bosne i Hercegovine. Nigdje ne možete naći sličan primjer kako jedno naseljavanje na savim novi prostor može da ima tako dobre rezultate.Današnji odnosi sa stanovnicima susjednih sela su na zavidnom nivou, pomoći su obostrane a nisu rijetka ni sklapanja brakova. Veliki dio stanovništva danas radi u Italiji, ali kao i svi drugi stanovnici naše opštine širom Evrope, rado i kad god to mogu dolaze u Prnjavor i svoje selo.
Izvor:http://xoomer.alice.it/stivor/index.htm
 |
Prnjavorska sela 
Šezdesetpetogodišnji Marko Petković iz Kalenderovaca, kod Dervente, bavi se izradom kazana za rakiju. Kazane je, kaže, počeo izrađivati još kao šegrt kod poznatog...
Knjigom "Donja Ilova - moj zavičaj", autorka Dragana Simić iz Prnjavora, pokušala je oteti od zaborava i zabilježiti makar mali dio prošlosti, ali i sadašnjosti ovog...
Srpski kulturni klub 'Sveti Sava' iz Flavila u istočnoj Švajcarskoj u prošli petak je u klupskim prostorijama organizovao 'Veče Krajiške muzike'. Oko stotinak zemljaka iz...
Rješenja o deset otkaza koje je radnicima preduzeća "Banja Kulaši" iz Prnjavora uručila direktorka Bojana Kojić, moraju biti povučeni, jer su prepuna pravnih...
