Srpska pravoslavna crkva i vjernici obilježavaju danas Vidovdan, vjerski i nacionalni praznik i 620. godišnjicu sjećanja na stradanje srpske vojske, koja je 1389. godine na Kosovu i Metohiji, branila svoje zemlje od moćne Otomanske imperije. Za ime srpskog kneza Lazara, kosovske junake i Boj na Kosovu, vezane su mnogobrojne legende, a Kosovski ciklus srpske epske poezije je sačuvao od zaborava veliki dio srpske istorije.

Bitka na Kosovu zbila se na Vidovdan, u utorak, 15. juna 1389. po starom, a 28. juna po novom kalendaru. Srpsku vojsku je predvodio knez Lazar Hrebeljanović, a tursku sultan Murat.

O samoj bitci i njenom toku se zna jako malo. Ono što je sigurno jeste da je bitka bila izuzetno žestoka i to ističu svi ljetopisci. Tako jedan Dubrovački ljetopis iz XV veka navodi:

 "1389, 15. juna, na Vidovdan, u utorak, bijaše bitka između Srba i turskoga cara. Od Srba su bili: Lazar, srpski kralj, Vuk Branković i Vlatko Vuković, vojvoda. I bi velika pogibija i turska i srbska, i malo jih se vratilo natrag; car Murat ubijen je, a i srbski kralj. Pobjede nisu dobili ni Turci, ni Srbi, jer je bila velika pogibija. Boj je bio na Kosovu polju".

Nepoznato je kada je poginuo sultan Murat. Ni sami srpski izvori ne slažu se međusobno. Najvažniji izvor, Konstantin Filozof, kazuje da su jednog srpskog plemića neki zavidnici tužili knezu Lazaru da će mu učiniti nevjeru. Da pokaže ko je vjera taj plemić, kome je, po docnije upisanom tekstu, bilo ime Miloš, u zgodnom času potrčao je Turcima pretvarajući se, da hoće da se preda.

Kada je došao do sultana, Miloš je zario mač u Murata. Turci su ga, razjareni, sasjekli na mestu.

Miloš i Vuk 

Drugi izvor, Jefimijina Pohvala knezu Lazaru, pisana na samom početku 15. veka, saopštava da je Murat poginuo posle borbe. Treći izvor, "Gerasimov letopis" (Gerasim je brat Vuka Brankovića), kaže da je Miloš probo kopljem Murata. Narodno predanje je razvilo verziju da je Miloš izvršio svoje djelo pre početka borbe.

Drugi izvori kazuju da Miloš svoj podvig nije izvršio sam. Jedno pismo bosanskog kralja Tvrtka pominje dvanaest plemića zavjerenika, a narodna pjesma dva Miloševa pobratima Milana Toplicu i Ivana Kosančića, dva inače istorijski sasvim nepoznata lica. Ni o samom Milošu istorija ne zna nikakvih pojedinosti. Njegovo prezime Kobilović ili Kobilić, koje se od 18. veka menja u Obilić, unijeli su, po narodnom predanju, tek pisci od druge polovine 15. vijeka.

Međutim, turski izvori tvrde da je Murat poginuo ili posle bitke ili malo pre njenog svršetka na prevaru od jednog srpskog skrivenog zavjerenika ili ranjenog borca, dok je posmatrao ishod borbe, koja je već bila odlučena u tursku korist.

O samom toku borbe zna se sigurno, da su Srbi iz početka napredovali i da su potisli odjeljenje sultanovog sina Jakuba. Vlatko Vuković sa Bosancima imao je toliko uspjeha, da je svom kralju, u dva maha, slao vijesti o hrišćanskoj pobjedi. Dobro se držalo i krilo Vuka Brankovića. Pobjedu u korist Turaka riješio je Bajazit koji se sa svom snagom obrušio na kneza Lazara. Glavna borba vodila se oko Mazgita i Gazimestana.

Knez Lazar borio se hrabro, ali turskom naletu nije mogao odoljeti. U srpskoj vojsci nije bilo jedinstva komande i povezanosti. Ranjen, on je pao Turcima u ruke i bio posečen u odmazdi za Muratovu glavu.

Odjeljenja i Vuka Brankovića i Vlatka Vukovića mogla su da se spasu, jer ih Turci nisu daleko progonili. Bajazitu je bilo preče da pogubi brata Jakuba navodno za kaznu zbog poraza, a u stvari da ga ukloni kao takmaca za prijesto i da odmah potom krene kući i da bi osigurao svoj prijesto. Narodno predanje teško je osudilo Vuka Brankovića, kao da je on izdao na Kosovu.

On je, zna se, i prije i posle Kosova bio protivnik Turaka i preporučivao veze sa Mađarima, a od Turaka niti je što tražio ni dobio. Njemu je narodno predanje stavilo na teret kasniji sukob njegovih sinova sa Lazarevim naslednikom Stefanom i jednu mnogo kasniju tuđu izdaju na Kosovu, a vjerovatno mu se nije htjelo oprostiti što i on na Kosovu nije našao smrt uz Lazara i ostale srpske vitezove.

Posledice

Pogibija oba vladara, dotle nečuvena u istoriji Balkana, i činjenica što Bajazit čak nije ostao u Srbiji da iskoristi pobedu, izazvala je utisak da turska pobjeda nije bila potpuna i da je sporna. Bosanski kralj čak je i nekoliko nedelja kasnije, javljao prijateljima o pobjedi hrišćana i primao čestitke. Ni u dobro obaviještenim Mlecima do kraja jula još se nije znao pravi ishod borbe.

Međutim, po Srbiju posljediceij su odmah bile vidljive. Bez Lazara i bez vojske, zemlja je ostala obezglavljena.

Na srpski prijesto je došao Lazarev sin Stefan Lazarević koji je svjestan svoje nemoći vodio mudru politiku koja je zemlju sačuvala u turskom vazalstvu. Stefan je bio dobar i sa Ugarskom pa je Srbija praktično bila i ugarski i turski vazal.

Lazareva pogibija se već krajem 14. veka, shvatila kao svjesna žrtva da se očuva narodna i državna sloboda i da posluži kao primjer za docnija pokolenja. Nijedan srpski vladar nije dobio toliko pohvalnih slova, i tako toplih, kao Lazar.

Prva žena spisatelj u srpskoj književnosti, monahinja Jefimija, žena despota Uglješe, je izvezla Lazaru na svilenom pokrovu za njegovo tijelo molitvu i priznanje za učinjenu žrtvu.

Takva shvatanja ušla su i u široke narodne krugove. Kosovska bitka se često slavila u srpskoj istoriji i predmet je srpske narodne epske poezije.

Izvor:rts.rs

1 Komentar(a)

PRERADOVIC Juni 29, 2009 Glasova: +2	SRBIJA!!! Prijavi administratoru! Ne preporučujem Preporučujem

Ime		Komentar smanji | povećaj
		Pretplati se na obaveštenje (samo za registrovane korisnike) Dodaj komentar